Bogdan Mandić rođen je 12. svibnja 1866. u Herceg - Novom, u Boki Kotorskoj, kao najmlađi od dvanaestero djece obitelji Mandić. Živeći u Herceg Novom među pravoslavcima, Bogdan se veoma rano susreo sa rastavljenosti kršćanske braće. Zato je još kao dječak govorio: "Dobro, ja ću se posvetiti spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi. Postat ću njihov misionar." Promatrajući nesebično djelovanje kapucina u svom rodnom gradu, koje su cijenili i pravoslavci, Bogdan je mislio, da će svoj misionarski naum najbolje ostvariti ako stupi u njihov red.

 

U dobi od 16 godina on ostavlja rodnu kuću te polazi na nauke u Serafsko sjemenište u Udine, u sjevernoj Italiji. Nakon dvije godine, 2. svibnja 1884. u Bassanu započinje novicijat, oblači redovničko odijelo i dobiva ime Leopold. Za svećenika je zaređen 20. rujna 1890. Od mladosti je u srcu osjećao poziv da radi među kršćanima odijeljenim od Rima. Nakon kratkog boravka u Zadru, Kopru i Rijeci, po volji svojih poglavara određen je za Padovu, te je tada shvatio na koji će način vršiti svoj ekumenski apostolat te uskliknuo: "Odsada pa ubuduće svaka duša koja bude tražila moju službu bit će moj Istok." Stalno je molio Boga da se pravoslavci i katolici ne sukobljavaju, nego da se sve bolje slažu. Početkom Prvog svjetskog rata nije htio primiti talijansko državljanstvo pa je kao stranac iz neprijateljske države morao u koncentracijski logor. Obrazložio je to riječima: "Krv nije voda!"

 

Djeljitelj milosrđa u sakramentu pokore

 

U Leopoldu je sve više rasla i jačala ljubav prema grešnicima kao i želja da postane oruđem pomirenja s braćom. Privlačio je pokornike sa svojom marljivošću i još više s osobnom dobrotom. Po mišljenju nekih, koji su mu to došli reći, bio je pretjerano dobar. U tim zgodama on je pokazivao na križ i govorio: "Takav je On, a što ćete na to reći? On je čak umro za duše." On je osjećao da Bog želi da bude svećenik sa srcem koje će svakoga prihvatiti. 

 

Tijekom punih 40 godina otac Leopold je od ranog jutra pa do poslijepodnevnih sati sjedio u ispovjedaonici i neumorno ispovijedao. Na ispovijed su mu dolazile osobe raznih društvenih staleža: liječnici, profesori, intelektualci, siromašni, neuki...Trajno je primjenjivao ljubav prema Bogu i posredovao Božje milosrđe za duše. On nije bio uvjeren - osim kad je u pitanju vrijednost sakramenta po kojemu Bog daje oproštenje - da on može dati mnogo. Naprotiv, bili su oni, prijatelji - pokornici, ti koji su mu davali priliku da učini nešto malo dobra za otkup svojih grijeha i da mu omoguće zaraditi kruh što ga jede u samostanu, kao i mjestance, koje bi mu imao dati "Gospodar" u nebu. Također, i onda, kada je morao biti u bolesničkoj sobici i ondje je nastavljao primati ljude. Uoči svoje smrti, ondje je još ispovijedao. Prije smrti, o. Leopold je prorekao da će kapucinski samostan u Padovi biti razrušen od bombi. Ipak, kod te strašne katastrofe njegova je ispovijedaonica ostala pošteđena da bude trajan znak njegova pomiriteljskoga apostolata.

 

Otac Leopold nam je svojim životom naznačio put kojim treba ići: franjevački ideal mira, bratstva, malenosti, put koji nadilazi podijele i razdvojenosti, put potpunog povjerenja u Očevu milosrdnu ljubav, put na kojemu često pristupamo sakramentu svete ispovijedi, put na kojem častimo Blaženu Djevicu Mariju.

 

Umro je 30. srpnja 1942. u sedam sati ujutro utječući se Majci milosrđa molitvom "Zdravo kraljice".

 

Kada su pregledani njegovi posmrtni ostaci u toku postupka za proglašenje blaženim, njegovo tijelo je pronađeno netaknuto, neraspadnuto u svim svojim dijelovima, a takvo se i sada nalazi u njegovu grobu.

 

Proglašen je blaženim 2. svibnja 1976., a svetim 16. listopada 1983.

 

Spomendan mu slavimo 12. svibnja.